26.08.2006., subota
2700 kilometara uzduž i poprijeko
Naplatne kućice Lučko. Spuštam prozor. Plaćam cestarinu. Udahnem... Već se osjeti smrad zagrebačkog asfalta. U sekundi se u glavi prešaltam sa «Što, šta, ća, ča?» na «Kužiš, ono ne, kaj fakat?» Stvarno sam doma. Užas! Mjesec dana godišnjeg odjednom se učinilo kao pet minuta. No, kad se sve zbroji, oduzme, pomnoži, podijeli, kvadrira, derivira i pokrati, dobro sam ih iskoristila.
Nemam namjeru pisati o ljepotama Jadrana i unutrašnjosti, o susretu s Čovječjom ribicom, o gužvama u trajektnoj luci, ili o graničnim prijelazima na kojima bi pse tragače mogli komotno dati udruzi za vodiče slijepih.
Ne želim ni o svemu finom što sam pojela. A jela sam mnogo. Od zdravo seljačke pogače ispod saća do jastoga. Što je veća delicija u pitanju to sam prije gladna. Živili meso i krumpiri! I to oni iz kojih se cijedi ulje kad pritisneš vilicom.
Najbolji provodi bili su ondje gdje sam se najmanje nadala. Na najmanjim šankovima u državi. Pazim što pijem. Barem prvih par čaša. Kasnije više nije bitno je li piva hladna, je li vodka zapravo špirit, ima li soli, limuna, cimeta, naranče i drugih čuda uz tekilu... Ma mogla bih i po Ralonu, Brutu ili Pino Silvestreu. Dogodilo se i jedno ludo pijanstvo. Nije se dogodilo od srednje škole. Znam samo da noge nisu bile moje. Neke rupe u pamćenju nikad se neće popuniti.
Bio je to godišnji i za moje oči. Nakon uvijek istih zagrebačkih faca, neke nova lica bila su pravo osvježenje. I osvještenje. Koliko pedera samo ima...? Na nekim dekolteima žene bi im pozavidjele. Ja jesam. No, manimo se ćoravog posla. Vratimo se hetero populaciji. Naučila sam nešto novo. Pravilo vrijedi samo za godišnji. Kad snimim potencijalnog što već, ne upuštam se u priču. Jer zapravo ne želim znati koliko je glup. Tako sam uočila jedinku neloše vanjštine. I mislim si, pa hajde, nije loše za šetnju po plaži. Ali eto, njemu se malo priča. Sve je bilo dobro dok nije izvalio da mu je najdraži film Titanic!!! Da, dobro ste čuli. E, pa, potonuo je s njim.
Uspjela sam se i zaljubiti. Onako, na prvi pogled. Kod mene ni inače ne pali drugi ili treći. Jednom davno dala sam šansu za drugi pogled. Tip je ispao žešći psihopat. Proganjao me mjesecima. Osim toga, po nekom već ustaljenom uzorku, redovito popušim. Pa onda bolje da me sjebe profesionalac koji još k tome dobro izgleda. Uglavnom, obično snimim dobrog frajera i nešto me ošine. Kad stojim štrecne me u koljenima, kad sjedim stegne me u grlu. I tako ja znam da je to TO. (TO = zbogom, pameti, još jedan zajeb na vidiku) Pa ovaj put me dobro opalilo.
Avanture i poduhvati u idućem postu. Prekasno (ili prerano) je za nastavak.
|
- 20:46 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
07.07.2006., petak
"Jeste li sigurni da želite objaviti post bez kategorije? Odabirom kategorije čitateljima će biti olakšano snalaženje među tekstovima."
Ove kategorije na blogu me ubijaju u pojam. Zašto bez ikakvog potpitanja ne mogu odlučiti da sam van svake kategorije. Skužila sam kako izbjeći iritantan prozorčić i pritom ne pogriješiti u odabiru. Kako je dozvoljen višestruki odabir, odlučila sam zadovoljiti sve navedeno. Pa hajmo redom:
U društvu žena, koje su u udnosu na većinu Hrvatica natprosječno visoke, pogledala sam "X-men"-a. Dva sata solidne razbibrige. Fotografiranje u kinu nije dozvoljeno. Ionako nam nije palo na pamet ponijeti fotić i ovjekovječiti tako bizarnu večer. Potamanile smo velike kokice, čokoladu i Pepsi. Kokice su bile stare i gumene. Valjda ostatci od nedjelje. Sjele smo u auto i ubacile sprženi mp3 cd. Neka čudna kompilacija starih house stvari. Sestra je ispričala vic. Nešto o bosanskim piramidama. Zašto su starije od egipatskih? Bosanci nisu čekali građevinsku dozvolu. Ha, ha, ha! Pričale smo o novoj igrici na netu. Point and click igrica. Palo nam je na pamet da se bacimo u biznis. Prva hrvatska igrica takve vrste. To ćemo nakon što napišemo SF knjigu. Moramo naći način da na lak način zgrnemo pare, nabavimo stilistu i budemo nominirane za Modnog oskara. Za bilo kakav projekt treba nam početni kapital. Nemamo bogatih rođaka u obitelji, pa ideja o nasljedstvu pada u vodu. Prije svega, valjalo bi diplomirati. To što ne učim, to je moja stvar. Došlo mi je da zapjevam gangu. Ja povela, ostale se priključiše: “Sad se cure udaju na rate, Tri miseca pa se kući vrate.” Kakva Europska Unija, kad ovog ima samo na Balkanu? Ovo s kategorijama ne bi prošlo na natječaju za kratku priču. Rekla sam curama kako sam razmišljala da otvorim putopisni blog. No ne putujem previše. Bila sam jednom u Krapini i nije mi se svidjelo. U međuvremenu smo shvatile da ništa od biznisa s igricama. Nismo dovoljno informatički pismene da slažemo igrice u flashu. A i to bi značilo da bi se zakucale pred monitor. Ionako rijetke seksualne pustolovine svele bi se na totalno jadno cyber seksanje. Bolje da se bavimo nekim sportom. Je li joga sport? Netko je upitao što ima na telki iza ponoći. “Stažist” u deset do dva. To je umjetnost. Smisliti dobar scenarij. Pozlilo nam je od prokletih kokica. Znanstvenici bi se trebali pozabaviti idejom da im se produži rok trajanja.
No, krasno... Napišem cijelu kobasicu i tek sad skužim da je moguće odabrati tek tri kategorije... Odoh sad malo lupati glavom u zid.
|
- 03:34 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
O drveću...
Osjećam se kao drvo. Odnosno panj. Panj velike bukve.
Predviđam građanski rat. Podivljala svjetina starim će kompjuterima napasti korumpirane drotove. Smetlari se više neće smijati. Političarske guzice će u strahu pred egzekucijom emigrirati. Zavladat će mir. Oformit će se nova Vlada i ciklus će se nastaviti.
Zbog duševnog mira odlučila sam ne gledati dnevnik. I čitati dnevne novine. Od čitanja ženskih revija neće mi skočiti tlak. Mogu si samo nabiti komplekse. Ma, ne mogu. Ipak je naša nacija statistički mala i debela. Od prosječne Hrvatice sam viša 8 centimetara i lakša 13 kilograma. Zapravo sam visoka kao prosječan Hrvat. Što znači da barem polovici mogu jesti s glave. Ali nema mjesta panici. Uvijek se mogu izvesti u Bosnu. Tamo, već provjereno, ima većih panjeva od mene.
|
- 02:16 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
30.05.2006., utorak
Femina sapiens
Što sam starija, upoznajem sve veći broj single žena. Ili pak žena koje su uvijek u nekoj vezi. Mogu dulje pod vodom, nego bez muške ruke. I uvijek nađu svoju zakrpu. Nameće mi se pitanje koja je razlika između ta dva tipa žene. Sve single žene već po defaultu kukaju da je glavni razlog pomanjkanje "pravih" muškaraca. No, one vezomanične nemaju takvih problema. I onda mi je sinulo!
Što su žene duže solo, postaju sve aktivnije u inače muškim područjima. Znaju promijeniti gumu na autu. Ili nazvati mehaničara. Već rutinski mijenaju žarulje, sastavljaju kompjuter, ili pak tipkaju po daljinskom upravljaču brzinom svjetlosti. Razumiju se u tehniku. Čitaju Sportske i gledaju tekme. Jer osim što napaseš oči, imaš dobro predznanje kad naleti "onaj pravi". U samoći svog doma upražnjavaju tipično muške navike. Recimo, s guštom ispijaju pivu. Naviknu se da imaju vremena za sebe. I napretek. Nitko im se ne mješa u raspored. Nitko ne ometa njihove apsolutno neprivlačne navike. Mogu mirne duše podrigivati, prdnuti (to svi radimo!), pred telkom čupati urasle dlake na nogama, ili u prolazu istisnuti prištić. Mogu na liniji do daske pojačati liniju i plesati po stanu. Čak i da Britney (pomozi Bože!) zavija iz zvučnika. Mogu si potpuno opušteno dopustiti dugotrajno sjedenje na wc školjki i čitati čak i Cosmo. Ako imaju problema s metabolizmom. Stan je uređen po vlastitom nahođenju i bez tuđih prohtjeva. Kuha se praktično, a ne nekakva pečenja.
I što se tada događa? Usvojene vještine znače samo da je žena manje bespomoćna. Kako da joj onda "pravi" muškarac priskače u pomoć? Čini se manje ranjiva. "Pravom" muškarcu čini se tvrđim orahom za eventualne manipulacije. Nakon tisuću kreativnih, ali bezuspješnih uleta kako će pasti na romantično-otrcane fraze "pravog" muškarca? Kako da ju "pravi" muškarac impresionira? Pogotovo nakon par krivih procjena kada je bila uvjerena da je on prava frajerčina za kojeg je spremna na sve ustupke. Poznajem one koje su u tu svrhu žvakale Nikorete i lijepile nikotinske flastere. Kako uopće može biti sigurna da ponovno neće pogriješiti?
Postoje tri rješenja. Najteži put: dopustite si bespomoćno treptanje okicama, manje pametujte, dopustite da netko radi za vas. I onaj najnesposobniji trebao bi vam znati promijeniti žarulju. Onda mu se malo divite. Kad se počnete često diviti i dijeliti komplimente, mogle bi već i same sebe uvjeriti u izrečeno. Učinit će se "pravijim" nego što uistinu jest. Druga mogućnost je da ostanete pri svojim uvjerenjima i možda se dogodi čudo. Upozorenje: nemojte odabrati ovo rješenje ako ne vjerujete u bajke. I, naravno, ostaje najlakša solucija - nađite si ženu!
|
- 02:59 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
27.05.2006., subota
Andriamahilala
Prva žena i božica Mjeseca po afričkoj mitologiji, točnije onoj naroda s Madagaskara.
Nakon što je, uz pomoć svog muža Adriambahomanana, naselila svijet, povukla se na Mjesec na zasluženi odmor. Njen muž postao je drvo banane.
|
- 19:27 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
22.05.2006., ponedjeljak
Hvala Suncu!
Proljetno sunce natjeralo je frajere da nabiju sunčane naočale na nos. Trebali bi ih nositi tijekom čitave godine. I kad spavaju. Trebalo bi ih genetski modificirati da se rađaju s naočalama. I da umiru s njima. Bolje izgledaju. Nema razočaranja kad ih skinu. A i mogu bjesomučno lagati, a da te ne gledaju ravno u oči. Pa ne kužiš. Što ne znaš, ne može ti naškoditi. I kroz sunčane se manje kuži celulit. I žbuka na licu. I fleke od kreme za samotamnjenje. Jedino se i dalje ne mogu okretati za drugim ženama. To je nemoguća misija ako ne zaokrenu vrat. Jer muškarci imaju slabiji periferni vid od žena. Kao što, recimo, konj ne vidi sa strane kad mu nabiju ono čudo, koje ne znam kako se zove, na glavu. Tu su žene u prednosti. Jer svaka može neprimjetno škicnuti svakog konja u prolazu. Koji nosi sunčane naočale. Ili, još bolje, kacigu.
|
- 18:24 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
17.05.2006., srijeda
Intro
Ipak sam odlučila da se neću baviti HTML-om i templatesima. Ionako mi nije bitna forma drugih blogova nego sadržaj, pa se nadam da oni koji će ovo možda i čitati neće zamjeriti vulgaris dizajn.
Prvo da objasnim pravila za one koji se nađu ovdje: a) djeco i teenageri - ne zanima me vaše mišljenje i neću čitati vaše bljezgarije. Imam pametnijeg posla u životu i nisam prosvjetni radnik ili školski psiholog; b) osim korespodencije putem bloga ne namjeravam posjećivati blogerska druženja, niti namjeravam zadovoljiti pohotu starih prdonja i nalaziti se na kavi ili soku. Dakle, nađite neku drugu mladu koku s pilećim mozgom; c) iz dna duše mrzim lance sreće i slične spamove, pa takve naivce mislim i prijaviti; d) i ono najvažnije je da drugih pravila nema. S obzirom da ni ja nisam politički (a i nikako drukčije) korektna, uvažavam svačiju potrebu da se izražava na sebi svojstven način.
Bit će mi drago družiti se s vama. Dobrodošli na moj blog!
|
- 20:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
11.05.2006., četvrtak
Welcome!
Mrzim početke. I svršetke. Volim kad traje.
|
- 01:16 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
